BOLESTI ŽLIJEZDA SLINOVNICA
Žlijezde slinovnice su egzokrini organi odgovorni za produkciju i sekreciju sline. Ljudski organizam sastoji se od velikih i malih salivarnih žlijezda. Tri su para velikih žlijezda slinovnica: podušna, podčeljusna i podjezična. Male žlijezde slinovnice su mnogobrojne i nalaze se u području submukoze usne šupljine i ždrijela, tese dijele na labijalne, lingvalne, bukalne, palatinalne i faringealne. Primarna funkcija svih žlijezda slinovnica je izlučivanje sline, što je ključno u održavanju zdravlja usne šupljine i orofarinksa. One podmazuju i vlaže usnu šupljinu, započinju razgradnju ugljikohidrata i lipida, te sudjeluju u imunološkoj obrani usne šupljine. Bitna uloga sline je i čišćenje usne šupljine, puferiranje, održavanje ravnoteže demineralizacije i remineralizacije i poticanje cijeljenja mekih tkiva.
AKUTNI GNOJNI SIJALOADENITIS
Akutni gnojni sijaloadentis je bakterijska infekcija koja se najčešće javlja kod starijih pacijenata, u dobi od 50 i 60 godina, ali se može javiti i kod novorođenčadi i nedonoščadi. Infekcija najčešće zahvaća podušne žlijezde slinovnice, iako može zahvatiti i podčeljusne žlijezde. Primarni uzrok nastanka akutnog gnojnog sijaloadenitisa je smanjena funkcija žlijezda slinovnica, koja može biti uzrokovana određenim bolestima, kao npr. Sjorgen sindrom, dijabetes melitus i hipotireoidizam, ili pak uzimanjem određenih lijekova, poput tricikličkih antidepresiva, antihipertenziva, antihistaminika i antikolinergika. Akutni gnojni sijaloadentis može se javiti kod osoba za vrijeme i nakon radioterapije, jer dolazi do uništavanja žlijezda slinovnica i razvoja kserostomije. Smanjeno lučenje sline uzrokuje povećanje broja bakterija u usnoj šupljini, te posljedičnu ascendentnu infekciju žlijezda. Ovo se stanje može javiti i kod pacijenata nakon težih operativnih zahvata, osobito nakon operacija gastrointestinalnog trakta. Pojavi infekcije predisponiraju post – operativna dehidracija, malnutricija i oslabljena obrana organizma. U povijesti je ova vrsta infekcije nakon operacije bila vrlo česta, no danas se pojavljuje znatno rijeđe, primarno zbog uvođenja profilaktičke primjene antibiotika i rutinske hidracije nakon operativnih zahvata.
Najčešći uzročnik akutnog gnojnog sijaloadenitisa je Staphylococcus aureus. Ostale bakterije zaslužne za ovu infekciju su streptokoki, Escherichia coli, Haemophilus influenzae, Pseudomonas aeruginosa i Moraxella catarrhalis. Klinički se infekcija manifestira iznenadnim unilateralnim ili bilateralnim povećanjem žlijezda slinovnica, najčešće podušne žlijezde. Zahvaćena žlijezda je tvrda, bolna i osjetljiva na palpaciju, a koža iznad otekline crvena i topla. Bol se pojačava za vrijeme jela i govora. Ukoliko je zahvaćena podčeljusna žlijezda, otvaranje usta može biti otežano. Pritiskanjem žlijezde istiskuje se gnojni sadržaj iz izvodnog kanala. Bolest može biti praćena povišenom tjelesnom temperaturom i regionalnim limfadenitisom. Ukoliko se ne lijči, nakon nekog vremena dolazi do formiranja apscesa. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike i bakteriološkog nalaza. Zahvaćena žlijezda slinovnica se pritišće, prilikom čega dolazi do istiskivanja gnojnog sadržaja iz izvodnog kanala, koji se prikuplja. Bojenjem eksudata po gramu ili bakterijskom kulturom dokazuju se uzročnici infekcije. Kako bi se diferencijalno dijagnostički isključili ostali uzroci nastanka upale poput kongenitalne stenoze, mehaničke obstrukcije sijalolitima ili infekcije vezane uz neoplazme, potrebno je napraviti ultrazvuk.
Inicijalna terapija podrazumijeva empirijsko davanje antibiotika širokog spektra. Primjenjuju se antistafilokokni antibiotici otporni na penicilazu, sve do nalaza antibiograma, nakon čega se, ukoliko je potrebno, terapija mijenja i daje ciljana terapija koja pouzdano djeluje na uzročnike infekcije. Zahvaćenu žlijezdu potrebno je masirati nekoliko puta dnevno zbog istiskivanja gnojnog sadržaja. Vrlo je važna hidracija pacijenta, kao i dobro provođenje oralne higijene. Usnu šupljinu potrebno je ispirati blagim antisepticima, te se preporuča korištenje preparata umjetne sline, kao i stimulacija salivacije blagim limunadama i bombonima bez šećera. Ukoliko nema poboljšanja kroz 24- 48 sati od početka terapije, ili dođe do formiranja apscesa, potrebno je učiniti inciziju i drenažu.
KRONIČNI RECIDIVIRAJUĆI SIJALOADENITIS
Može se javiti kod djece i odraslih. Ukoliko se javlja kod djece, nazivamo ga i kronični juvenilni sijaloadenitis. Iako se kronični juvenilni sijaloadenitis smatra rijetkom pojavom, to je druga infektivna bolest po učestalosti kod djece, odmah nakon zaušnjaka. Najveća incidencija bolesti pojavljuje se u dobi od 3 do 6 godina djetetovog života. Simptomi se najčešće ublažavaju za vrijeme puberteta, a kod većine pacijenata bolest regredira do 22. godine života. Usprkos brojnim istraživanjima, etiologija kroničnog rekurentnog sijaloadenitisa ostaje nepoznata. U većini slučajeva nema nalaza obstruktivnih elemenata izvodnih kanala. Jedna od pretpostavki glasi da najprije dolazi do primarne infekcije žlijezde uslijed dehidracije. Upala rezultira suženjem duktusa i metaplazijom duktalnog epitela, što dovodi do povećanog stvaranja mukoznog sadržaja. Mukozna slina i njen smanjeni protok pogoduju nastanku rekurentnog sijaloadenitisa. U moguće etiološke čimbenike još se ubrajaju i nasljeđe, kongenitalna stenoza, alergija i autoimuni uzroci. Najčešći uzročnici su Streptococcus viridans, Escherichia coli, Proteus i pneumokoki. Klinički se stanje manifestira periodičnim bolnim oticanjem podušne žlijezde. Bolest može biti praćena blago povišenom tjelesnom temperaturom i slabošću. Uvećanje žlijezde se uglavnom pojavljuje unilateralno, a ukoliko se javlja bilateralno, jedna strana je više otečena od druge. Otok je obično prisutan u trajanju od nekoliko dana do dva tjedna, nakon čega spontano regredira. Nema istjecanja gnojnog sadržaja iz izvodnog kanala. Za vrijeme remisije, ne dolazi do pojave simptoma. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, nalaza ultrazvuk i sijalografskog nalaza. Kliničkim pregledom vidi se jednostrano ili obostrano uvećanje žlijezda slinovnica, blago bolno na palpaciju. Pritiskanjem ne dolazi do istjecanja gnojnog sadržaja iz izvodnog kanala. Može biti prisutna blago povišena temperatura. Primarno je potrebno učiniti ultrazvuk. Ukoliko se na ultrazvuku otkrije prisutnost kamenaca, cista, dilatacije duktusa ili uvećanje žlijezde, potrebno je napraviti sijalografiju, kako bi se isključilo postojanje stenoze i obstrukcije kanala. Ako se ultrazvukom pokaže postojanje tvrde solidne mase, indicirana je kompjuterizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonanca (MR). Ukoliko je nalaz ultrazvuka normalan, sijalografija se izvodi samo ako se simptomi vrate. Sijalografski nalaz pokazuje postojanje proširenja i suženja izvodnog kanala, koja daju izgled ” biserne ogrlice”. Klasificirano je šest oblika lezije prema sijalografskom nalazu: sustav kanalića poput ogoljelog drveta, točkaste sijalektazije, globularne sijalektazije, kavitirane sijalektazije, destruktivne i kombinacije spomenutih.
Ukoliko postoje, primarno se uklanjaju obstruktivni elementi koji uzrokuju upalu žlijezde. Kada su slučajevi idiopatski, terapija je simptomatska, te uključuje primjenu analgetika, antipiretika i sijalogoga. Za vrijeme akutnih egzacerbacija potrebno je ordinirati antibiotik penicilinske skupine. Vrlo je važna hidracija pacijenta, lokalno korištenje antiseptika, preparata umjetne sline i sredstava za poticanje salivacije, poput blagih limunada i bombona bez šećera. Masaža aficirane žlijezde zajedno sa primjenom toplih obloga smanjuju učestalost i trajanje akutnih faza bolesti.
