DEMINERALIZACIJA CAKLINE
Bakterije se nalaze u zubnom plaku i hrane se šećerima koji se unose prehranom. Proizvode različite kemijske spojeve ,od kojih su za razvoj karijesa najvažnije kiseline. Kada su prisutne u dovoljnoj količini, kiseline uzrokuju demineralizaciju zubne cakline. Demineralizacija je proces u kojem pod utjecajem kiselina dolazi do gubitka mineralnih sastojaka iz tvrdih zubnih tkiva pri čemu ona postupno postaju manje otporna. Proces demineralizacije se svakodnevno odvija na površini zuba i sam po sebi ne uzrokuje bolest zuba. Demineralizacija se događa kada zub dođe u kontakt s kiselinama, bilo da su one unesene hranom i napicima ili su proizvod bakterija. Prema tome, zub u kontaktu s kiselinama uvijek gubi malu količinu minerala ali ovaj gubitak se nadomjesti mineralima iz sline u procesu koji se naziva remineralizacija. Dakle, u normalnim uvjetima, na površini svakog zuba se izmjenjuju procesi demineralizacije i remineralizacije. Ako su oni u ravnoteži, ne nastaje oštećenje zuba. Kada bakterije plaka proizvode previše kiseline, tako da se ravnoteža poremeti u korist demineralizacije, dolazi do postupnog slabljenja cakline i nastanka karijesa. Uz kiseline koje proizvode bakterije, caklinu oštećuje i unos velikih količina kiselih tvari hranom i pićem ali pritom ne nastaje karijes već promjene koje se nazivaju caklinske erozije. Demineralizacija cakline u početnom stadiju vidljiva je kao ograničeno područje na površini zuba koje je kredasto bijelo i zamućeno, za razliku od zdrave zubne površine koja je sjajna i prozirna. Kako demineralizacija cakline napreduje, dolazi do oštećenja površine zuba i nastanka šupljine, “karijesa”. U svakodnevnom govoru se karijesom najčešće naziva šupljina na površini zuba ali liječnici dentalne medicine pod pojmom karijes podrazumijevaju i puno ranije stadije demineralizacije kod kojih šupljina još nije nastala. Ponekad karijes može biti velik i razvijen u unutrašnjosti tvrdih zubnih tkiva a da je pritom šupljina na površini mala i okom nevidljiva. Takvi defekti caklinske površine omogućavaju daljnji rast i razvoj bakterija pri čemu su one zaštićene od mehaničkog čišćenja i ne mogu se odstraniti svakodnevnim mjerama oralne higijene. Bakterije se nastavljaju razmnožavati i izlučivati kiseline pa karijes prodire sve dublje kroz caklinu. Kada prođe kroz cijelu debljinu cakline i dođe do dentina, napredovanje karijesa se ubrza jer je dentin slabije mineraliziran od cakline i manje otporan na djelovanje kiseline. Uz to, u dubljim slojevima tvrdih zubnih tkiva nije moguća remineralizacija iz sline (ona se događa samo na površini zuba), pa se gubitak minerala ne može ovim procesom nadomjestiti. Prodorom u dentin, bakterije se naseljavaju u dentinske kanaliće a svojim toksinima podražuju živčane završetke na krajevima kanalića zbog čega dolazi do osjeta boli. Dakle, karijesni proces uzrokuje bol tek kada prodre u dentin. Karijes ograničen na caklinu ne boli. Stanice pulpe na karijes u dentinu reagiraju odlaganjem novih količina dentina i pojačanim odlaganjem minerala u kanaliće čime se oni sužavaju i zatvaraju. Ova reakcija je obrambeni mehanizam kojim se zub prirodno brani od napredovanja karijesa. U određenim slučajevima ona može biti dovoljna da zaustavi napredovanje karijesa. To nazivamo zaustavljenim karijesom i u teoriji ne zahtjeva liječenje. Međutim, najčešće je obrana zuba preslaba pa je potrebno ukloniti karijesnu masu i defekt na zubu ispuniti nekim od restaurativnih materijala.
Kod djece još brže dolazi do demineralizacije cakline pa roditelji trebaju voditi brigu o redovitom posječivanju svog stomatologa i pomagati svojoj djeci da steknu naviku redovitog četkanja zuba. Fluoridi su vrlo djelotvorni u prevenciji karijesa. Stomatolog provodi prevenciju karijesa premazujući djeci zubiće svaka 3-4 mjeseca raznim preparatima ( fluoridne paste, gelovi i lakovi). Djeca koja su stekla naviku redovitog posjećivanja svog stomatologa imaju puno manje karijesnih lezija te im dolazak ne predstavlja traumu.
