ŠTO NAKON LIJEČENJA KORIJENSKIH KANALA?
Dugoročno očuvanje endodontski liječenog zuba ovisi o zbrojnom uspjehu punjenja korijenskog kanala i poslijeendodontske koronarne opskrbe. Ako samo jedan od tih čimbenika zakaže, to neminovno dovodi do neuspjeha cijele terapije. Stoga je prvi korak u planiranju endodontskog liječenja odgovor na pitanje: Hoće li se taj zub na kraju moći restaurativno ili protetski opskrbiti? Čimbenici koji mogu utjecati na odgovor su sljedeći: količina preostalog zubnog tkiva nakon čišćenja karijesa, mogućnost postizanja ” ferrule efekta” s obručem tvrdog zubnog tkiva 1,5-2mm iznad razine gingive, položaj zuba, stanje parodonta te omjer duljina krune i korijena.
NADOGRADNJA ZUBA
Ako je procijenjeno da se zub može restaurirati, nakon liječenja korijenskog kanala slijedi još jedna odluka: nadograditi zub intraradikularno sidrenom nadogradnjom ili samo nadograditi izgubljenu strukturu krune zuba? Korijenski kolčić u endodonciju je uveden kako bi se osigurala retencija krunskog dijela nadogradnje i stabilizirala cijela kruna. Čimbenici za donošenje odluke u toj fazi uključuju procjenu visine i debljine dentina preostalog nakon preparacije, broj preostalih dentiskih stijenki i okluzijskih odnosa. Ako je ostalo malo dentina (manje od 4 mm koronarne zubne strukture ili barem 2 mm dentinskog obruča), indiciran je korijenski kolčić. Ako su ostale dvije ili više stijenki ili je očuvano preko plovice koronarnog zubnog tkiva, terapeut se može odlučiti samo za nadogradnju krunskog dijela zuba kompozitnim materijalom.
SVJETLOSNO, DVOSTRUKO ILI KEMIJSKI POLIMERIZIRANI?
Kod odabira materijala terapeut mora uzeti u obzir veličinu i oblik prepariranog zuba. Osim toga važnu ulogu igra mogućnost pristupa dovoljne količine svjetlosti za potpunu polimerizaciju. Ondje gdje je to teško ili nemoguće ostvariti, indicirani su dvostruko ili kemijski polimerizirani kompoziti. Međutim, ako se zub može djelomičnom ili potpunom matricom izolirati i ako mu se može pristupiti s polimerizacijskom lampom, može se koristiti neki od kompozita namijenjenih “bulk” tehnici. To znači da se kompozit aplicira u slojevima debljine do 4 mm, pa se čak i veliki kaviteti mogu napuniti u manje koraka. Ako se izrađuje konvencionalni ispun, SDR bi završno uvijek trebalo prekriti slojem hibridnog kompozita debljine 2 mm. Osim jednostavne aplikacije poželjno je da materijal za izradu ispuna bude rendgenski vidljiv radi postoperativne provjere.
DIREKTNO ILI INDIREKTNO?
U mnogim slučajevima endodontsko liječenje završava opskrbom indirektno izrađenim nadomjeskom. Općenito se to preporučuje kako bi se izbjegle frakture i povećala trajnost.
Dental Tribune,Croatian Edition
Lipanj 2015 godine, broj 2
