STRAH U ORDINACIJI DENTALNE MEDICINE I KAKO GA RIJEŠITI

Strah od zahvata u ordinaciji dentalne medicine vrlo je čest, čak i do 20% ako se radi o lakšim oblicima. Javlja se u svim dobnim skupinma. Iako se pojmovi strah, anksioznost, fobija, često koriste kao sinonimi, postoji razlika među njima.

Strah je reakcija na prijeteći podražaj i osjećaj koji je od prije poznat. Obrazac naučenog mišljenja je ” idem zubaru, bolit će me,jer me prije boljelo”.

Anksioznst je jači i neugodniji podražaj, emocionalno stanje koje predhodi nadolazećem događaju koje nije poznato, a često realno opasnost ni ne postoji. Pacijent unaprijed kreira svoju sliku budućeg događaja koja je negativna te ga preplavljuje emocija tjeskobe. Situacija će pri tome biti gora nego što se uistinu jest.

Dentalna fobija  ili odontofobija je najviša razina straha, a može se smatrati i mentalnim poremećajem te se utvrđuje od strane psihologa ili psihijatra. Osoba u potpunosti izbjegava ordinaciju dentalne medicine, sam spomen na nju remeti mu svakodnevnicu i disfunkcionalna je u tom segmentu.

UZROCI

Pitamo se, zašto se ljudi toliko boje stomatologa, zašto rijetko čujemo da se boje liječnika drugih specijalnosti, što je tu toliko posebno?

1.BOL : svaki fizički stimulans po nečijem tijelu može izazvati bol. Nitko ne voli bol i svatko ju doživljava na svoj način i svojim intezitetom. Prag boli je različit i ovisi o puno faktora na svakodnevnoj razini. Netko ima niski prag na bol i osjetljiviji je od drugih. Intezitet boli ovisi i o osobini ličnosti, npr. neke osobe kukaju, traže pažnju, nemaju strpljenja, nervozni su. Sigurno da će takve sve boliti. Bol u ordinaciji dentalne medicine vezana je i uz iskustvo kada se u prošlosti radilo bez anezije..

2.GUBITAK KONTROLE: pacijent ne vidi što se dešava i ne može predvidjeti tijek događaja.

3. BESPOMOĆNOST: koja često proizlazi iz poluležećeg položaja može biti okidač za anksioznost ili strah i kao okidač da doktor neće stati kada mu vi kažete.

4.USTA: su prije svega vrlo intimni dio tijela, podsvijesna asocijacija na oralnu životnu fazu (do 1.5 godina kada su usta izvor užitka – sisanje i stavljanje predmeta u usta ). Ako neki stranac gleda nešto u usta, to može izazvati nelagodu. Slično tako i fizička bliskost dviju osoba koja je potrebna za zahvat.

5.NEGATIVNA PRIJAŠNJA ISKUSTVA:  su najčešći uzrok strahova kod doktora dentalne medicine. Negativna iskustva teško se brišu i vrlo često se multipliciraju. Ako je osoba proživjela neugodno iskustvo, ili traumu u djetinjstvu ili mladosti, prizvati će ju opet ako emociju nije tada prebrodila.

Strah se može povući i od drugih ljudi u svojoj blizini koji negativno pričaju.

6.SENZORNI OKIDAČI: vizualni- igle i oštri predmeti, olfaktorni-različiti neugodni mirisi, auditivni-zvukovi, vibracije, i visoka frekvencija motora. Ovdje spada i izgled čekaonice za koju je poželjno da je ugodna i relaksirajuča s umirućim bojama.

SIMPTOMI:

Strah se može ispoljiti na 3 načina:

A) Fiziološki- znojenje ,ubrzani rad srca, pretjerana ili premalo izlučivanje sline (suha usta), bljedilo, ili crvenilo u licu, stalni pokreti tijela i nemir.

B) Ponašanje – izbjegavanje posjeta liječniku ili pretjerano jako četkanje zuba koje šteti zubnom mesu samo da ne treba otići u ordinaciju.

C) Uvjerenje- da će zahvat sigurno boliti, da doktor neće stati kada zaboli ili uvjerenje da su pacijentovi zubi užasni i da nema spasa.

TERAPIJA I PRISTUP

Mahom u ordinaciju dolaze pacijenti koji odmah s vrata govore kako se “boje zubara” i kako “ne vole zubare”, kako žele odmah prije zahvata “pet anestezija” koji pričaju o svojim neugodnim iskustvima i otvoreni su za komunikaciju.

Druga kategorija su pacijenti koji šute, koji se prave da je sve u redu, skamenjeni su , prekrivaju pravo stanje, a iznutra su u strahu i stresu.

Terapija i pristup je uvijek lakša kod ovih prvih, jer liječnik zna na čemu je.Kod drugih, može lako doći do pogoršanja u smislu vrtoglavice ili nesvjestice-sinkope. Kod takvih ljudi nema proživljavanja emocije i komunikacijskog kanala s terapeutom, tako da se takvim osobama puno teže nositi sa svojim strahom. Interakcija treba biti dvosmjerna a komunikacija podržavajuća i ohrabrujuća, s pojašnjenjem svega što se radi i što se može očekivati.Osim verbalnog izražavanja, bitno je i neverbalno, kao položaj tijela bez prekriženih ruku, izraz lica, osmijeh,ton glasa. Pacijent treba imati povjerenja u doktora kao osobu i kao stručjaka.

ZAKLJUČAK

Terapija kod uplašenih pacijenata je vrlo stresna i zahtijevna za liječnika jer on mora pored svog posla, neutralizirati negativnu emociju i strah pacijenta, što odnosi puno energije i snage. Svakako pacijent treba voditi o tome računa, biti razuman i pokušati olakšati i sebi i liječniku. Ako se kontrole i terapija ne učine na vrijeme, pacijent se može naći u situaciji da iznenada trpi jake bolove, da nije moguće doći do liječnika koji bi mu pomogao taj trenutak, a u budućnosti zub se ponekad mora izvaditi jer nije došao na vrijeme. To također vodi i većem financijskom trošku za nadomještanje izgubljenog zuba.

Pacijent treba biti svjestan da je on taj koji u startu odlučuje što želi i zašto, te koje su posljedica nemara zbog straha, nezrelih reakcija i nesuočavanja s problemom. Da je on taj koji snosi odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice. Tako si može racionalnim putem pomoći.

Smile travanj/2021 (broj 33)