Što je empatija?
Prema starogrčkom jeziku, označava doslovno uživljavanje.
U psihologiji se pojam rabi za označavanje procesa neposrednog uživljavanja u ponašanje, emocionalno stanje i mišljenje drugih ljudi. Empatija je preduvjet socijalizacije koja nužno uključuje i emocionalno povezivanje. Ona se može učiti. To je vještina koja se razvija a najbolji način je uvid u ono što drugi rade te pružanje primjera. Empatični ljudi su zadovoljniji i uspješniji. Kroz empatiju se razvija pozitivna emocija osjećanja s drugim ljudima te dolazi do sposobnosti emocionalne tolerantnosti.
Kako to primjeniti u dentalnoj ordinaciji?
Danas, u doba moderne medicine, kad smo preopterećeni novostima, pravilnicima, materijalima i uređajma koji se koriste u stomatologiji, stvara se dojam da smo pomalo zaboravili na empatiju.
Empatija je jedan od najvažnijih preduvjeta za izgradnju kvalitetnog odnosa s pacijentom u svakoj zdravstvenoj ustanovi. Osnovna sastavnica empatije u medicini jest razumijevanje straha pacijenta prema zahvatima i postupcima liječenja. Vještina koju koristimo kod zbunjenih i tjeskobnih pacijenata ali jednako tako i kod sretnih i zadovoljnih te obuhvaća cijeli spektar emocija. Nastojimo se imaginativno ” staviti u kožu” pacijenta jer se empatijskim skladom dolazi do terapijskog učinka. Istodobno treba biti i uključen i distanciran od doživljaja pacijenta. Takav odnos smatra se optimalnim empatijskim kapacitetom. Razvija se terapijski odnos. Liječnik procjenjuje potrebe pacijenta, pruža informacije, daje mogućnosti izbora u liječenju i slično. Važno je već pri prvom susretu uspostaviti kvalitetan odnos u kojem se poštuju osobine ličnosti obje strane.
Četiri su obilježja takvog odnosa:
Pozitivne posljedice kvalitetnog empatičnog pristupa su od velike važnosti kako za pacijenta tako i za zdravstveni tim. Jasna komunikacija zdravstvenih djelatnika i pacijenta uvelike olakšava krajnji rezultat. Slušanjem pacijenta te pokazivanjem razumijevanja pridonosimo osjećaju važnosti i vrijednosti pacijenta. Ukoliko stvorimo osjećaj povezanosti, umanjujemo negativne posljedice usamljenosti. Nikako se ne dovodimo u situaciju da osuđujemo pacijenta ili njegovo zdravstveno stanje. Ako liječnik prihvati pacijenta, pacijent će lakše prihvatiti samog sebe. Prihvaćen pacijent je stekao povjerenje i skloniji je slijediti upute i savjete, što je nama od izuzetne važnosti za dobar uspjeh terapije.